{"id":80589,"date":"2022-07-15T17:10:13","date_gmt":"2022-07-15T15:10:13","guid":{"rendered":"https:\/\/kosovotwopointzero.com\/?p=80589"},"modified":"2022-08-09T14:42:25","modified_gmt":"2022-08-09T12:42:25","slug":"ljekar-u-tri-rata","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/ljekar-u-tri-rata\/","title":{"rendered":"Ljekar u tri rata"},"content":{"rendered":"\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t

Od Gr\u010dke do Ta\u0161kenta, od Skoplja do Soluna.
\n<\/h4>\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Godine 1988. moj djed Stefanos Houzouris u Solunu je samostalno objavio autobiografiju pod naslovom \u201cLjekar u tri rata\u201d, ili na gr\u010dkom <\/span>Giatros se treis polemous<\/span><\/i>. Korice su mahom bijele, a na naslovnoj strani je nacrtan mladi vojnik, dje\u010dak u maslinastoj uniformi. Sa partizanskom kapom obilje\u017eenom petokrakom na glavi, na ramenu nosi ljekarsku torbu sa crvenim krstom, ponosno dr\u017ee\u0107i pu\u0161ku u zraku. Dje\u010dak sa crte\u017ea uop\u0107e ne li\u010di na djeda \u2014 vi\u0161e podsje\u0107a na nekog tipskog lika iz socijalisti\u010dke knjige za djecu iz 80-ih.<\/span><\/p>

Desetak crno-bijelih ilustracija krasi 58 poglavlja ove guste knjige od 438 stranica. Kao dijete sam je stotine puta listala, a jedan crte\u017e mi je ostao posebno urezan u pam\u0107enje. To je crte\u017e vojnika koji tr\u010di prema mom djedu dok pozadinu bombarduje neprijateljska avijacija. Vojnik u preostaloj ruci nosi onu drugu, unaka\u017eenu. Tih desetak ilustracija tako dobro poznajem jer nikad nisam mogla pro\u010ditati djedovu autobiografiju. Sve do sada. U neku ruku.<\/span><\/p>

Njegovu autobiografiju sam nosala sa sobom jo\u0161 od po\u010detka pandemije, voljna da nau\u010dim gr\u010dki i kona\u010dno je pro\u010ditam. Tehni\u010dki gledano, ja sam pola Grkinja: moja majka je ro\u0111ena u Ta\u0161kentu, u Uzbekistanu. Njeni roditelji su bili gr\u010dki komunisti koji su izbjegli iz zemlje u toku gra\u0111anskog rata te se kasnije, 60-ih, preselili u Skoplje. Uvijek sam imala osje\u0107aj da su moji gr\u010dki korijeni tabu tema u mojoj domovini zbog vi\u0161edecenijskog \u017eu\u010dnog politi\u010dko-historijskog spora Gr\u010dke i zemlje \u0161to se sada, nakon potpisivanja Prespanskog sporazuma 2018. godine, zove Sjeverna Makedonija. Sporazum je rije\u0161io sporove na me\u0111udr\u017eavnom nivou. Tokom godina, ova politi\u010dka napetost se odrazila na moju porodicu, \u0161to je u kona\u010dnici dovelo do toga da nabadam gr\u010dki.<\/span><\/p>

To ne zna\u010di da uop\u0107e ne govorim gr\u010dki. Upravo su me djed Stefanos i baka Marika, njegova druga supruga, koja nije Grkinja, nau\u010dili gr\u010dki, i to jo\u0161 kao djete\u0161ce. Tada sam te\u010dno govorila kuhinjski gr\u010dki. \u201cRu\u010dak je spreman!\u201d, \u201cDaj mi so.\u201d, \u201cIma li jo\u0161 krompira?\u201d, \u201cKo je pojeo sladoled?\u201d \u2014 re\u010denice tog tipa su bile naj\u010de\u0161\u0107e kori\u0161tene u na\u0161oj porodici. Tako\u0111er sam poznavala niz probranih uvreda nau\u010denih kroz djedovo gun\u0111anje usmjereno protiv politi\u010dkih protivnika. <\/span>Vlakas<\/span><\/i> (\u201cidiot\u201d) i <\/span>gaidouri <\/span><\/i>(\u201cmagarac\u201d) bile su mi najdra\u017ee. Sve do 2010. godine, kada je baka Marika umrla, mogla sam se sna\u0107i s ovim vokabularom. Ionako se gro mojih razgovora vrti oko hrane.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"1849\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Me\u0111utim, kasnije su me izvjesni poni\u017eavaju\u0107a do\u017eivljaji u Gr\u010dkoj prisilili da se suo\u010dim sa \u010dinjenicom da nisam u stanju da govorim jezik na kojem sam odgojena. Prvo takvo iskustvo je bilo kada me je gazda smje\u0161taja u kojem sam provela godi\u0161nji na ostrvu Alonizos izgrdio zbog mog slabog poznavanja gr\u010dkog. \u201c\u0160ta je tebi?\u201d, zare\u017eao je, priti\u0161\u010du\u0107i gas bosim stopalom sa \u010detiri prsta uz krivudavi put. \u201cJedva da mo\u017ee\u0161 progovorit!\u201d<\/span><\/p>

Iritiranost prisutna u njegovom glasu proizlazila je iz moje tvrdnje da sam Grkinja, ili barem pola Grkinja. Kakva sam ja to polugrkinja ako jedino znam da pitam gdje je najbli\u017ea pla\u017ea? \u017deljela sam da se odbranim, ali nisam imala sredstva. Zato sam samo slegla ramenima.<\/span><\/p>

Drugo takvo iskustvo imala sam sa svojom tetkom, spisateljicom Elenom Houzouri. Nekim \u010dudnim i sretnim spletom okolnosti imam tetku u Atini koja pi\u0161e beletristiku ba\u0161 kao i ja i koja je objavila roman o mom djedu Stefanosu, zasnovan upravo na autobiografiji koju ne mogu pro\u010ditati. Roman ima predivan naslov: <\/span>Patrida apo vamvaki <\/span><\/i>\u2014 Domovina od pamuka.<\/span><\/p>

Naravno, ne mogu pro\u010ditati ni ono \u0161to je ona napisala. Me\u0111utim, provele smo neko vrijeme zajedno na jednom dru\u017eenju za spisatelje_ice i prevoditelje_ice odr\u017eanom na ostrvu Paros 2011. godine. Tada smo se i upoznale \u2014 bio je to sra\u010dunati poku\u0161aj moje majke i moje tetke da osvje\u017ee moje vje\u0161tine kori\u0161tenja gr\u010dkog jezika te da mo\u017eda uslove razvoj odnosa izme\u0111u mene i rodbine na jugu, sa \u010dlanovima_icama porodice koje nikad nisam upoznala. Ipak, desilo se jedino to da sam zaradila infekciju zbog koje sam privremeno oglu\u0161ila jedno uho, \u0161to je dodatno ograni\u010dilo moje sposobnosti razumijevanja svega onoga \u0161to je moja energi\u010dno inteligentna tetka govorila.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t

Niko nije zamjerao mom djedu, koji je o\u010digledno prouzrokovao ogromnu bol porodici odlu\u010div\u0161i da se bori za vi\u0161i cilj. Govore: \"Spa\u0161avao je \u017eivote!\", \"Bio je izuzetno srda\u010dan!\", \"Bio je idealista!\", \"I bio je veoma, veoma nizak!\"\n<\/h3>\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Tetka i ja smo svakog dana pje\u0161ice odlazile u bajkovito selo prepuno bijelih ku\u0107a sa plavim prozorskim oknima. Kada bismo do\u0161le do kraja uske kaldrme, obrele bismo se ispred kafi\u0107a smje\u0161tenog na malom trgu gdje bismo pod rasko\u0161nim hladom ogromne smokve u\u017eivale u <\/span>gliko tou koutaliou<\/span><\/i>, slatkom od vo\u0107a \u0161to se slu\u017ei uz \u010da\u0161u hladne vode.<\/span><\/p>

Tamo bih poku\u0161avala da sa svojom pri\u010dljivom tetkom razgovaram na gr\u010dkom. Sje\u0107am se da me je u jednom trenutku iz svojih kristalnoplavih o\u010diju uputila prodoran pogled rekav\u0161i: \u201cKako misli\u0161 \u2018ovo je dobro, ono je lo\u0161e\u2019? Zna\u0161, ni\u0161ta nije samo dobro ili lo\u0161e!\u201d<\/span><\/p>

\u017delim da vjerujem da sam joj rekla da ne poznajem gr\u010dki dovoljno da koristim druge pridjeve pomo\u0107u kojih bi mogla izraziti svoje mi\u0161ljenje, da nikada nisam imala priliku da nau\u010dim ne\u0161to vi\u0161e od tih osnovnih rije\u010di zato \u0161to je Gr\u010dka 1949. godine, nakon gra\u0111anskog rata, prognala djeda i baku, komunistu i komunisticu, te maltretirala stanovni\u0161tvo Makedonije, gdje su djed i baka zavr\u0161ili te nacije i identiteta u okviru kojih sam ro\u0111ena. Moje znanje jezika je zaista bilo najosnovnije. \u201cOvo \u2014 dobro. Ono \u2014 lo\u0161e.\u201d<\/span><\/p>

No, kakva sam ja to spisateljica, kakva sam ja to prevoditeljica, ako se izra\u017eavam kao dvogodi\u0161njakinja? Osje\u0107ala sam se krajnje isfrustriranom, bespomo\u0107nom, malom. I bilo me je stid, stid \u0161to ne znam jedan od svoja dva jezika, stid \u0161to nisam mogla odbraniti svoj maternji jezik i porijeklo, stid \u0161to je trebalo da budem majstorica rije\u010di, ali nisam imala dovoljan fond istih.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t

Na kraju bih rekla da govorim slavomakedonskim jezikom, \u0161to uop\u0107e nije njegovo ime \u2014 to je samo bio na\u010din da preduprijedim dreku.\n<\/h2>\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Najvi\u0161e me je iritiralo to \u0161to nisam posjedovala sve vje\u0161tine koje bih mogla iskoristiti da odbranim svoj identitet i ponudim u odre\u0111enoj mjeri druga\u010diji pogled na goru\u0107i problem imena: BJRM, Skopija, Makedonija, Sjeverna Makedonija. Skoro svugdje gdje sam bila u Gr\u010dkoj, izgovaranje imena zemlje iz koje dolazim nije dolazilo u obzir zato \u0161to bih u tom slu\u010daju morala obja\u0161njavati \u0161to\u0161ta ili rizikovati da se neko na mene izdere. Vidjev\u0161i da je veoma mali broj ljudi govorio engleski dovoljno dobro da u\u010destvuje u verbalnoj politi\u010dkoj borbi, elaboriranje se pokazalo nemogu\u0107im.<\/span><\/p>

I tako, na Parosu sam ponovo za\u010depila i pri\u010dala da sam iz \u201cSkopije\u201d, kao i mnogo puta do tada, a kako bih izbjegla konflikt. Zbog toga sam se osje\u0107ala slabom, podlom. Ljudi bi mi \u010desto govorili da Makedonac\/ka nije identitet, ve\u0107 konstrukt koji je moj narod ukrao, te da moj narod ne postoji. Nerijetko bi me pitali koji jezik govorim, a ja bih rekla:\u00a0 \u201cSlavomakedonski\u201d, \u0161to nije ime jezika \u2014 to je bio samo na\u010din da izbjegnem situaciju u kojoj \u0107e neko htjeti da se na mene izdere.<\/span><\/p>

\u010cak i u tom slu\u010daju bi me pitali jesam li Srpkinja. \u201cNe\u201d, odgovorila bih na slabom gr\u010dkom, koji je iz sekunde u sekundu sve vi\u0161e drhtao. \u201cBugarka?\u201d, nastavili bi. \u201cNe\u201d, rekla bih. To je zaseban jezik. <\/span>Jezik<\/span><\/i>. Uzvratili bi mi tupim pogledima koji su, kako mi se \u010dinilo, bili pomije\u0161ani sa nepogre\u0161ivom optu\u017ebom da la\u017eem. Ako la\u017eemo o svojoj historiji \u2014 tvrde\u0107i, kao \u0161to tvrde pojedini makedonski nacionalisti, da smo direktni potomci Aleksandra Velikog i drevnih Makedonaca, a ne Slavena \u2014 onda sigurno la\u017eemo i o jeziku.<\/span><\/p>

Na kraju se sve svelo na sljede\u0107e: u Gr\u010dkoj sam sramo\u0107ena zbog toga \u0161to sam Makedonka, tako da bih dr\u017eala jezik za zubima te ponekad \u010dak i glumila da sam Amerikanka. U Makedoniji, kao javna li\u010dnost koja je \u010desto kritikovala desni\u010darsku vladu, mogla bih biti etiketirana kao izdajnica ako bih stala iza svog gr\u010dkog porijekla. Zato sam to gurnula pod tepih.<\/span><\/p>

Dob je jedan od potencijalnih faktora koji je utjecao na to da se zasitim cijelog ovog sranja, ali tome je doprinijelo i potpisivanje Prespanskog sporazuma, koji je utro put za novo razumijevanje izme\u0111u mojih dviju zemalja. Otprilike u tom periodu sam upisala kurs gr\u010dkog. Zato sad mogu \u010ditati dijelove djedove knjige, razumijevaju\u0107i otprilike tre\u0107inu rije\u010di po stranici, muku mu\u010de\u0107i sa razumijevanjem grozomorno komplikovanog gr\u010dkog pisma. Sjedim za stolom i \u010ditam naglas, kao da sam u tre\u0107em razredu, jedva uspijevaju\u0107i da pro\u0111em dva pasusa.<\/span><\/p>

Me\u0111utim, \u010dim sam shvatila da mogu nadi\u0107i deskriptivni \u0161ablon \u201cdobro\/lo\u0161e\u201d, javila sam se svom ro\u0111aku Panagiotisu (na gr\u010dkom!) koji \u017eivi u Solunu i pitala ga mo\u017eemo li se vidjeti. \u017deljela sam da ponovo vidim njegovog oca i mog ujaka Takisa koji se dobro sje\u0107a mog djeda. Sve bolje sam se izra\u017eavala na gr\u010dkom \u2014 mo\u017eda sam mogla pronju\u0161kati. Ako postavim prava pitanja, mo\u017eda bih mogla navesti ujaka da mi otkrije neke tajne iz pro\u0161losti mog djeda. I tako, prvog maja sam se zaputila u Solun.<\/span><\/p>

Za prijateljstva treba vremena<\/b><\/p>

Sa Andrejem se iz Skoplja prema Solunu vozim \u201cAutoputem prijateljstva\u201d, koji je novo ime dobio zahvaljuju\u0107i odredbama iz Prespanskog sporazuma. To ime mi se dopada, posebno zato \u0161to se autoput prije zvao po Aleksandru Velikom. Prije potpisivanja Sporazuma, \u010dinilo se kao da se sve u Makedoniji zvalo po Aleksandru Velikom \u2014 historijskoj li\u010dnosti koje nisam ljubiteljica, ba\u0161 kao \u0161to nisam ljubiteljica ratnika sa ustreptalim ambicijama okrenutim ka grandioznosti. Sretna sam \u0161to se vozim autoputem koji prolazi kroz svijetlozelena polja na\u010di\u010dkana makom i koji u svom imenu nosi tananu apstraktnu imenicu. Dan je vedar i obe\u0107ava.<\/span><\/p>

Uvi\u0111am da uo\u010di granice vi\u0161e ne osje\u0107am uobi\u010dajenu tenziju. Sje\u0107am se kako smo se otac, majka, brat i ja vozili ka Solunu po\u010detkom 90-ih, i to da vidimo djeda i baku, koji su se po\u010detkom 80-ih vratili u Gr\u010dku. Majka bi se uzvrpoljila te bi nas zapahnula napeta ti\u0161ina.<\/span><\/p>

Bratu i meni bi naredili da \u0161utimo. Niti jedna rije\u010d na makedonskom nije smjela da nam se omakne, a da ne bi iznervirala policajca koji \u0107e nam gledati paso\u0161e. Nabrao bi obrve kada bi do\u0161ao do maj\u010dinog. Ro\u0111ena u Ta\u0161kentu? Morala bi iza\u0107i iz automobila i posva\u0111ati se sa slu\u017ebenicima policije nastoje\u0107i da ih uvjeri da je po etni\u010dkoj pripadnosti Grkinja, a ne slavenska Makedonka sa sjevera Gr\u010dke. Jer, da je slavenska Makedonka iz Gr\u010dke, ne bi joj dopustili da ponovo u\u0111e u zemlju.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t

Za razliku od gr\u010dkih komunista_ica, kojima je godinama kasnije dozvoljeno da se vrate, ovim ljudima je decenijama bilo zabranjeno da se vrate u zemlju.\n<\/h2>\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Malo Grka_inja je znalo za ovu zabranu kao i za to da su brojni slavenski Makedonci_ke iz sjeverne Gr\u010dke protjerani zajedno sa komunistima_cama pred kraj gra\u0111anskog rata. Ovim ljudima, za razliku od gr\u010dkih komunista_ica kojma je kasnije dozvoljeno da se vrate, to je decenijama je bilo zabranjeno, pa \u010dak i da odu u posjetu rodbini. Sve i da su neslu\u017ebenu zabranu vremenom ubla\u017eili, \u0161ikaniranje se nastavilo.<\/span><\/p>

Kako se Andrej i ja pribli\u017eavamo granici, osje\u0107am da \u017eivimo u boljim vremenima i nema vi\u0161e one tenzije iz djetinjstva kao ni poni\u017eavanja kojem nas je izvrgavala grani\u010dna policija. To i govorim Andreju, da me je napokon popustio onaj osje\u0107aj upla\u0161enosti i sramote. On mi potom po\u010dinje da pri\u010da o svojoj majci.<\/span><\/p>

Ka\u017ee da je Konstantinu, svoju majku, prije nekoliko godina vozio u Gr\u010dku kako bi mogla posjetiti svoju prijateljicu na gr\u010dkoj strani prespanske regije. Grani\u010dna policija je po\u010dela da ispituje Konstantinu, koja je ve\u0107 dobrano bila zagazila u 70-e godine \u017eivota \u2014 zahtijevali su da im ka\u017ee gdje ide, koga posje\u0107uje, koliko \u0107e ostati. Nakon prepirke, policajac ih je na kraju pustio.<\/span><\/p>

Do maltretiranja je do\u0161lo zato \u0161to je u Konstantininom makedonskom paso\u0161u navedeno da je njeno mjesto ro\u0111enja Konomladi, \u0161to je slavenski naziv za selo u gr\u010dkoj regiji Kastoriji\/Kosturu koje Grci_kinje zovu <\/span>Makrochori<\/span><\/i>. Konstantina je kao dijete oti\u0161la u izbjegli\u0161tvo. U martu 1948,, kada je imala deset godina, napustila je svoje selo sa 14-godi\u0161njom i 15-godi\u0161njom sestrom te jo\u0161 hiljadama druge djece \u0161to su potra\u017eila uto\u010di\u0161te u raznim siroti\u0161tima po zemljama Isto\u010dnog bloka poput Ma\u0111arske, Poljske i \u010cehoslova\u010dke.<\/span><\/p>

Konstantinina majka je ostala u Gr\u010dkoj sa svojom mla\u0111om i starijom bebom. Ona i njene sestre su zavr\u0161ile u siroti\u0161tima u Budimpe\u0161ti, dok je starija sestra, partizanka iz gra\u0111anskog rata, pobjegla u Poljsku zajedno sa njihovim ocem, koji je u\u010destvovao u ratu na komunisti\u010dkoj strani.<\/span><\/p>

Pet godina kasnije, Konstantina se ponovo sastala sa ocem u Budimpe\u0161ti. Rekla je da ga je prepoznala samo zato \u0161to je imao jednu ruku. Petnaest godina kasnije, u socijalisti\u010dkoj Makedoniji, sastala se i sa majkom. Kada su se vidjele, Alexandra je tvrdila da Konstantina nije njena k\u0107erka. Njena k\u0107erka je, kako je rekla, imala plavu kosu. Ta mlada \u017eena je imala previ\u0161e tamnu kosu da bude njeno dijete.<\/span><\/p>

\u017deljela sam da skrenemo sa tih turobnih pri\u010da iz pro\u0161losti, pa sam podsjetila Andreja kako je neobi\u010dno to \u0161to su se njegova majka i moj djed Stefanos poznavali, te da je moj djed, pedijatar, lije\u010dio Andreja kada je bio dijete, te da je Stefanos Andrejevoj sestri ostao u lijepom sje\u0107anju. To je vedrija pri\u010da od one o raseljenoj djeci koja su morala bje\u017eati od napalma i na\u0107i uto\u010di\u0161te u evropskim siroti\u0161tima.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t

Na saobra\u0107ajnom znaku umjesto \"Sjeverna Makedonija\" pi\u0161e \"Skopija\", a slova su i\u0161arana.\n<\/h2>\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Dolazimo do granice i uru\u010dujemo paso\u0161e. Prije Prespe, policija bi udarila pe\u010dat na papir koji bismo morali nositi na grani\u010dni prijelaz svaki put kada smo putovali. Poslije Prespe, na\u0161i paso\u0161i se u potpunosti po\u0161tuju. <\/span>Kalo taksidi<\/span><\/i>, policajac nam se osmjehuje, po\u017eeliv\u0161i nam tako ugodno putovanje.<\/span><\/p>

Klizimo u Gr\u010dku niz put ukra\u0161en oleandrima \u0161to se nji\u0161u na blagom proljetnom povjetarcu. Preplavljuje me osje\u0107aj nade. Tek kasnije primje\u0107ujem da Gr\u010dka na svojoj teritoriji nije promijenila saobra\u0107ajne znakove u skladu sa Prespanskim sporazumom. Vidim jedva vidljiv znak za izlaz sa autoputa \u2014 umjesto \u201cSjeverna Makedonija\u201d pi\u0161e \u201cSkopija\u201d, a slova su i\u0161arana. Za prijateljstva valjda treba vremena.<\/span><\/p>

Izdaja<\/b><\/p>

U Panagiotisovom domu me pozdravljaju tri generacije moje bu\u010dne i tople \u0161ire porodice. Najstarija osoba je Takis, ne\u0107ak moga djeda. Njih dvojica su bili bliski i nevjerovatno li\u010de jedan na drugog: valovita kosa, plavi\u010daste o\u010di i hrapav glas. Izgleda ba\u0161 onako kako se i sje\u0107am djeda, koji je preminuo u Solunu 1993. godine. Njegova smrt je moje roditelje, brata i mene zatekla u Tempeu, u Arizoni.<\/span><\/p>

Moja majka nije mogla do\u0107i na sahranu. Sje\u0107am se da sam jednog dana kod telefona zatekla kovertu i s uzbu\u0111enjem je otvorila. U njoj sam prona\u0161la niz fotografija na kojima baka jeca nad blijedim, skamenjenim licem svog preminulog supruga. Baka Marika je mami odnijela fotogafije sa sahrane, \u0161to je o\u010digledno obi\u010daj kod Grka_inja.<\/span><\/p>

Ispred Panagiotisove ku\u0107e postavljena su dva stola pretrpana hranom. Takis gorljivo ro\u0161tilja posljednje odreske i pljeskavice kojih prema svemu sude\u0107i ima deset kilograma. Govori mi da mi je donio \u201conu fotografiju\u201d: predivno uokviren portret porodice Houzouris naslonjen je na bijelu plasti\u010dnu stolicu.<\/span><\/p>

\u010cim je zavr\u0161io sa ro\u0161tiljanjem, Takis sjeda pored mene i pita me \u0161ta \u017eelim da znam. Gr\u010dki ne govorim dovoljno dobro da mu ka\u017eem da \u017eelim da znam kako se oni osje\u0107aju u vezi sa historijom na\u0161e porodice, da me vi\u0161e zanimaju utisci nego \u010dinjenice. Kako je vidio da se napre\u017eem u poku\u0161aju sporazumijevanja, Panagiotis sve vrijeme nje\u017eno prekida razgovor, pitaju\u0107i oca da mi opi\u0161e mog djeda. Pridru\u017euju se i drugi. Za mog djeda ka\u017eu da je bio jedinstven, da je bio \u0161eret, dobrica, idealista, \u201cali i veoma nizak\u201d. Sve to je istina.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
Porodice autori\u010dinih bake i djeda u me\u0111uratnom periodu, prije nego \u0161to su ih razdvojila tri rata. Fotografija: Autori\u010dina porodi\u010dna arhiva.<\/figcaption>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/figure>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

\u010cujem pojedine crtice iz pro\u0161losti koje ve\u0107 znam: kako je moj djed ro\u0111en 1918. godine u selu Kolindros u centralnom dijelu gr\u010dke Makedonije. Njegov otac Dimitris je bio lokalni u\u010ditelj. Njegova majka je izgleda bila bogata nasljednica sela. Stefanos je bio peto od \u0161estero djece: tri dje\u010daka i tri djevoj\u010dice. Godine 1935. je odlu\u010dio da upi\u0161e medicinsku \u0161kolu u Atini, gdje je za vrijeme te\u0161ke i dugogodi\u0161nje Metaxasove diktature postao komunista, a na veliko razo\u010darenje njegova oca.<\/span><\/p>

Godine 1940. je dobio poziv za u\u010de\u0161\u0107e u gr\u010dko-italijanskom, a zatim i u Drugom svjetskom ratu. Odbiv\u0161i miran i prosperitetan ljekarski \u017eivot, pridru\u017eio se Demokratskoj armiji Gr\u010dke (\u0161to je u su\u0161tini bila komunisti\u010dka vojska) te je kasnije u\u010destvovao u gra\u0111anskom ratu u Gr\u010dkoj, nakon \u010dega je protjeran u Ta\u0161kent, u Uzbekistan, tada u sastavu Sovjetskog saveza, i to zajedno sa mnogim drugim komunistima_cama iz Gr\u010dke i Makedonije. Tamo je upoznao moju baku Chrisoulu. A ona je tamo i rodila moju majku.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t

Takis mi govori kako je njegov otac zavr\u0161io iza re\u0161etaka i kako je njegov djed Dimitris zbog sina komuniste progla\u0161en izdajnikom.\n<\/h2>\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Znaju\u0107i da niko drugi u porodici nije bio tako odlu\u010dno lijeve politi\u010dke orijentacije kao on, pitam Takisa da li je iko od njih snosio posljedice zbog djeda Stefanosa. \u201cNaravno!\u201d, povikao je. Takis mi govori kako je njegov otac zavr\u0161io iza re\u0161etaka, kako su decenijama bili na crnoj listi policije, kako je njegov djed Dimitris progla\u0161en izdajnikom zbog sina komuniste. Ste\u017ee mi ruku dok mu se svijetloplave o\u010di pune suzama. \u201cI ne zaplakao\u201d, govori, pu\u0161taju\u0107i suzu, \u0161to mi ste\u017ee grlo.<\/span><\/p>

Niko u porodici se ne osje\u0107a neprijatno zbog na\u0161eg izljeva osje\u0107aja. Svi brbljaju i brbljaju, a hrana velikom brzinom nestaje. Tu i tamo se ubacuju nekim pitanjem ili pak opaskom o tome kako je moj otac na njih ostavio znatan trag. Ne djeluje da je iko zamjerao mu\u0161karcu koji je o\u010digledno prouzrokovao ogromnu bol porodici tako \u0161to je odlu\u010dio da se bori za vi\u0161i cilj. Govore: \u201cSpa\u0161avao je \u017eivote!\u201d, \u201cPregledao mi je dijete!\u201d, \u201cBio je izuzetno srda\u010dan!\u201d, \u201cImao je nevjerovatan smisao za humor!\u201d, \u201cBio je idealista!\u201d, \u201cI bio je veoma, veoma nizak!\u201d<\/span><\/p>

Po\u010dinje da rominja ki\u0161a, stoga odlazimo da se dru\u017eimo pod ceradom na verandi, gdje se na stolu materijalizuju gorostasni \u010dokoladni sufle, tri vrste sladoleda i dvije ogromne plate sa komadima torte sa \u010dokoladom i jogurtom od jagode.<\/span><\/p>

Zadesila sam se na stolici pored supruga moje rodice Polete, zgodnog mu\u0161karca punih usana i krasne prosijede kose. Dok vodimo srda\u010dan razgovor o desertima, ispaljujem: \u201cKako se Grci_kinje osje\u0107aju u vezi sa Prespanskim sporazumom, u vezi sa promjenom imena moje zemlje u \u2018Sjeverna Makedonija\u2019?\u201d Prvo me gleda pa mi odlu\u010dnim, ali blagim glasom govori da Grci_kinje smatraju da je to bila <\/span>prodosia<\/span><\/i>. I opet, kao i nebrojeno puta do tada, fali mi klju\u010dna rije\u010d. \u201c\u0160ta je <\/span>prodosia<\/span><\/i>?\u201d Dozivam svoje bistre ne\u0107akinje od 20 i kusur godina, ljepotice koje mi cijeli dan prevode na engleski. \u201cIzdaja!\u201d, cvrku\u0107u.<\/span><\/p>

Pada mrak i porodica je zapjevala. Ne mogu ba\u0161 u\u010destvovati jer ne znam nijednu pjesmu na gr\u010dkom. Mo\u017eda je vrijeme da se krene, govorim sama sebi. Ulazim u ku\u0107u i kora\u010dam prema kupatilu, zatvaraju\u0107i velika balkonska vrata za sobom. Sama sam u velikom, mra\u010dnom salonu, glasovi dopiru do mene kao iz velike daljine i \u010dula mi se izo\u0161travaju. Ovaj dio ku\u0107e pripada puncu i punici mog ro\u0111aka, koji imaju preko 80 godina.<\/span><\/p>

Zatvaram o\u010di i duboko udi\u0161em kroz nos, osjetiv\u0161i miris stana djeda i bake. Pitam se \u0161ta je izvori\u0161te tog upe\u010datljivog mirisa. Uo\u010davam kolekciju starinskih pegli razli\u010ditih veli\u010dina postavljenih na ognji\u0161te te desetak pastirskih \u0161tapova u kanti; vi\u0161e od trideset ukrasnih tanjira visi sa zidova iznad rasko\u0161ne zbirke hamajlija protiv uroka; stotine minijaturnih drangulija od porculana i stakla nagomilane su na policama starih vitrina od tamnog, bogatog drveta.<\/span><\/p>

Na prstima ulazim u spava\u0107u sobu \u010diji su zidovi ispunjeni porodi\u010dnim fotografijama sa svadbi i kr\u0161tenja. U \u0107o\u0161ku pored kreveta, zid je ukra\u0161en pokojim krstom i ikonom. U drugom \u0107o\u0161ku sobe, na staroj stolici od pru\u0107a, svije\u0107e le\u017ee zaboravljene na vre\u0107icama od ru\u017ei\u010dastog tila. Polako shvatam da je slaba\u0161ni miris prisutan u mnogim gr\u010dkim ku\u0107ama u kojima sam do sada bila miris crkve.<\/span><\/p>

Maj\u010dina \u010dista ku\u0107a<\/b><\/p>

\u0160armantnom hrpom nakita, suvenira i neobi\u010dnih predmeta bili su ispunjeni i domovi moje bake Marike. Otvorila bih ladicu i prona\u0161la par dokoljenica pored gomile vezene dekorativne posteljine te kutiju bombona punu dugmadi ili suhih slatki\u0161a od badema.<\/span><\/p>

Imam, odnosno imala sam, dvije bake. Jedna je bila moja voljena baka Marika, druga supruga mog djeda koja nije imala vlastite djece. Druga je bila Chrisoula Pouliou, moja biolo\u0161ka baka koja je umrla skoro deset godina prije mog ro\u0111enja. Vodila je te\u017eak \u017eivot koji je, vjerujem, bio li\u0161en nagomilanih stvar\u010dica i malih zadovoljstava.<\/span><\/p>

Marika je bila slavenska Makedonka iz grada Janice, smje\u0161tenog na sjeveru Gr\u010dke. Njen\u00a0 suprug velikog srca, Andon, preminuo je nekoliko godina prije nego \u0161to je u 70-im upoznala mog djeda, tada udovca u Skoplju.<\/span><\/p>

Pri\u010da moje bake Chrisoule, koju je smrt do\u010dekala 1973. godine, u njenoj 48, tragi\u010dno je uslovljena time \u0161to je bila \u017eena. Ro\u0111ena je 1924. godine u tesalijskom selu Mavreli kao jedno od \u0161estero djece. Kao i porodica mog djeda, i njena je bila cijenjena \u2014 njen djed je bio gradona\u010delnik, njen otac ljekar, a njena majka, koju su ljudi zvali <\/span>giatrina<\/span><\/i> (\u201cljekarovica\u201d), osnovala je prvi mlin u kraju i tako uspjela da tokom Drugog svjetskog rata spasi porodice od gladi.<\/span><\/p>

Najstariji brat moje bake, Giorgios, krajem 30-ih godina je upisao pravo u Atini i prigrlio komunizam. Isto su u\u010dinila i njegova dva mla\u0111a brata, Sterios i Vasilis. Nakon u\u010de\u0161\u0107a u Drugom svjetskom ratu, bra\u0107a su se u Gr\u010dkom gra\u0111anskom ratu pridru\u017eila komunistima_icama. Nakon toga se desila tragedija: Giorgiosova jedinica je napadnuta iz zasjede te je on po\u010dinio samoubistvo baciv\u0161i se na granatu.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
Autori\u010din praujak Sterios (u sredini) u gra\u0111anskom ratu se borio na strani komunista_ica, a zatim je prognan u Uzbekistan. Fotografija: Autori\u010dina porodi\u010dna arhiva.<\/figcaption>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/figure>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Gra\u0111anski rat se za komuniste_ice bli\u017eio krvavom kraju, pa su mojoj baci i njenoj majci uputili da bje\u017ee u planine i pridru\u017ee se partizanima_kama, u kojima su bila dvojica pre\u017eivjele bra\u0107e. U poku\u0161aju da spase bilo \u0161ta iz doma, njih dvije su jedan dio stvari iz ku\u0107e sakrili kod susjeda. Me\u0111utim, narednog dana su rojalisti_ce su metodom zastra\u0161ivanja primorali stanovni\u0161tvo sela da predaju sve \u0161to su imali iz ku\u0107e Pouliosovih. Nasred sela su nabacali njihove stvari na hrpu i spalili. A zatim su spalili i njihovu ku\u0107u.<\/span><\/p>

Moja baka i njena majka su se do kraja gra\u0111anskog rata brinule su se o partizanima_kama skrivenim u \u0161umama i gorama. Baka je bila medicinska sestra, a prabaka kuharica. Nakon \u0161to je protjerana, Chrisoula je nastavila da radi kao medicinska sestra i babica u jednoj gr\u010dkoj bolnici u Ta\u0161kentu. Ostala mi je jedna njena fotografija na kojoj se u bijeloj uniformi smije sa druge dvije babice i ginekologinjom, \u0161to je neobi\u010dno vedra scena \u2014 poslijeratne slike su obi\u010dno sumorne te su na njima \u017eene obu\u010dene u crno, iscrpljene, gladne i o\u017ealo\u0161\u0107ene gubitkom najmilijih.<\/span><\/p>

Chrisoula se 1952. godine u Ta\u0161kentu vjen\u010dala sa mojim djedom Stefanosom. Nisam sigurna da li je to bio brak iz ljubavi ili pak brak iz interesa sklopljen izme\u0111u dvoje izbjeglica koji su pre\u017eivljavali u gr\u010dkom getu u Sovjetskom savezu. Baka je nastavila da pru\u017ea njegu i \u017eivi onako kako se o\u010dekivalo od \u017eena: rodila je dvije k\u0107erke, moju majku Eleni i moju tetku Alexandru, te je odr\u017eavala ku\u0107u savr\u0161eno \u010distom, \u0161to nije neuobi\u010dajeno za gr\u010dko doma\u0107instvo.<\/span><\/p>

\u0160to je ironi\u010dno, ta religija \u010disto\u0107e djelimi\u010dno je odgovorna za to \u0161to je tako rano preminula. \u010cini se da je Chrisoula bila kivna na Annu, suprugu svog brata Steriosa. Anna je bila Ruskinja, a izbjeglicama iz Gr\u010dke je djelovala bezobrazno progresivnom. Obla\u010dila se druga\u010dije, a ponajvi\u0161e od svega, njena ku\u0107a nije bila \u010dista kao apoteka. Zbog toga su je moja baka i njena majka prozvali \u201cSmrdljiva Anna\u201d, usljed \u010dega je izme\u0111u njih i Steriosa do\u0161lo do sva\u0111e.<\/span><\/p>

Povukav\u0161i moju majku i moju tetku, djed i baka su napustili Ta\u0161kent 1967. godine i preselili se u Skoplje, a kako bi bili bli\u017ee Gr\u010dkoj. \u010cekali su pad vojne hunte u Gr\u010dkoj, \u010deznu\u0107i da se vrate svojim porodicama. Baka je napustila Uzbekistan ne pozdraviv\u0161i se sa bratom.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
Izbjeglice komunisti_ce iz Gr\u010dke osnovali su zajednicu u Ta\u0161kentu. Chrisoula je druga s lijeva na objema fotografijama. Fotografija: Autori\u010dina porodi\u010dna arhiva.<\/figcaption>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/figure>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Tri godine kasnije je saznala da Sterios umire od raka, pa je oti\u0161la na dugi put nazad u Ta\u0161kent. Tri mjeseca se brinula o Sterious, sve do njegove smrti. Kada se vratila u Skoplje, niko je nije mogao prepoznati. Isku\u0161enje staranja o bratu i, pretpostavljam, godine \u017eivota ba\u010dene na besmislenu sva\u0111u uzeli su danak. Ubrzo joj je dijagnostikovan rak dojke te je sporu i bolnu smrt do\u010dekala u Skoplju. Sahranjena je u gradu koji joj je bio nepoznat, u zemlji \u010diji jezik nikad nije nau\u010dila. Sama je. Svako malo joj moji majka i otac odu na samotni grob. I o\u010diste ga.<\/span><\/p>

Nazivanje, promjena imena i prozivanje<\/b><\/p>

Kada je nastupila pandemija, Andrej i ja smo se preselili u ku\u0107u na planini koju je moj djed po\u010detkom 70-ih godina sagradio sa drugom iz gra\u0111anskog rata. I djed i njegov drug Petar Sarakinov porijeklom su bili sa sjevera Gr\u010dke, ali moj djed je bio gr\u010dki Makedonac, a Petar slavenski. Ku\u0107u su vertikalno popolovili, pa su dvije porodice prakti\u010dno \u017eivjele zajedno.<\/span><\/p>

Kako sam svako ljeto provodila tamo, bila sam uvjerena da su svi govorili i gr\u010dki i makedonski. Dvije ku\u0107e ni\u017ee je bila smje\u0161tena ku\u0107a Dimitra Vrandelieva, jo\u0161 jednog borca komuniste koji je zavr\u0161io u Ta\u0161kentu prije nego \u0161to se preselio u socijalisti\u010dku Makedoniju. Jo\u0161 dvije ku\u0107e ni\u017ee je \u017eivio jedan komunisti\u010dki makedonsko-gr\u010dki par koji je sa djecom razgovarao i na jednom i na drugom jeziku, ubacuju\u0107i i pokoju rije\u010d na ruskom.<\/span><\/p>

Jednog ljeta, kada sam imala otprilike osam godina, sporje\u010dkala sam se sa djevoj\u010dicom iz susjedstva, Viki. Ona se okrenula Beti, iz porodice Vrandeliev, te podrugljivim tonom rekla: \u201cTi se igra\u0161 sa gr\u010dkom djecom.\u201d Tada sam prvi put postala svjesna nekakve razlike izme\u0111u nas. Tog istog ljeta, neki dje\u010daci su oti\u0161li do jedine albanske ku\u0107e u susjedstvu i zamazali kvaku kravljom balegom.<\/span><\/p>

Po\u010dela sam da registrujem le\u017eerne uvrede u svojoj okolini. Pojedini Makedonci_ke su koristili rije\u010d <\/span>Egeec\/Egejka<\/span><\/i> kao pogrdan naziv za Grke_inje i Makedonce_ke iz Gr\u010dke. Tu je bio i neizbje\u017eni izraz <\/span>Shiptar\/Shiptarka <\/span><\/i>za Albance_ke. Danas prepoznajem i jo\u0161 \u0161iri repertoar uvreda koje moji susjedi_e Makedonci_ke koriste kada se \u017eale da su albanske porodice kupile ku\u0107e u ovom kraju. U upotrebi su uvrede koje zna\u010de \u201cIndijanci\u201d, \u201c\u0160o\u0161oni\u201d, \u201cplemena\u201d, a naj\u010de\u0161\u0107e samo \u201coni\u201d.<\/span><\/p>

Ve\u0107inu ljeta sam provodila sa svojim mla\u0111im ro\u0111akom koji danas \u017eivi u Finiksu, u Arizoni. Po ro\u0111enju mu je dato slavensko ime Borjan. Kada je navr\u0161io \u0161est godina, on i moja tetka su se preselili u Solun, a kako bi bili bli\u017ee djedu Stefanosu, koji se 80-ih godina vratio u Gr\u010dku i tamo otvorio ordinaciju. Djed je preminuo nekoliko mjeseci nakon njihovog dolaska.<\/span><\/p>

Kako bi ga prihvatili i da bi prikrila njegov drugi identitet, tetka je promijenila sinovljevo ime u Ioannis. Ali to i nije ba\u0161 pomoglo. U \u0161koli su ga maltretirali, i to naro\u010dito njegovi nastavnici_e, te su ga zvali <\/span>Turkoslavos<\/span><\/i>. Ro\u0111ak mi ka\u017ee da su u\u010ditelji maltretirali i albansku djecu. Pri\u010dao mi je da je jednom jedan u\u010ditelj zgrabio Ena, njegovog razrednog druga, Albanca, rekav\u0161i mu: \u201c<\/span>Gamo tin Alvania sou<\/span><\/i>\u201d \u2014 \u201cJebem ti ja tu Albaniju\u201d. Ro\u0111ak se sa 16 godina preselio u Sjedinjene Dr\u017eave. Tamo je ponovo promijenio ime. Sada se zove John.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t

Kada je sklopljen Prespanski sporazum, plakala sam od sre\u0107e. To je djelovalo kao prvi korak ka dovo\u0111enju dviju strana moje porodice, dviju strana mene, u harmoniju.\n<\/h2>\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Moja Makedonija je mala i osiroma\u0161ena zemlja sa duboko ukorijenjenim kompleksom ni\u017ee vrijednosti i ozbiljnim problemom sa toksi\u010dnim nacionalizmom. Me\u0111utim, sve na\u0161e pote\u0161ko\u0107e je pogor\u0161alo nasilni\u010dko pona\u0161anje na\u0161eg ja\u010deg susjeda s juga. Uprkos \u010dinjenici da je Prespanski sporazum rezultat tog nasilni\u0161tva, zaplakala sam od sre\u0107e kada je potpisan u junu 2018. godine. To je djelovalo kao prvi korak ka zbli\u017eavanju dviju strana moje porodice, dviju strana mene, ka harmoniji.<\/span><\/p>

Me\u0111utim, sada vidim da su reperkusije ozbiljne, a s obzirom na to da Bugarska trenutno slijedi primjer Gr\u010dke blokiraju\u0107i na\u0161 put ka EU i poku\u0161avaju\u0107i da nam nametne vlastite historijske, lingvisti\u010dke i ideolo\u0161ke stavove. Posljedice toga su uzlet makedonskog nacionalizma i, \u0161to je jo\u0161 tragi\u010dnije, poja\u010dane etni\u010dkih napetosti izme\u0111u etni\u010dkih Makedonaca_ki i brojne albanske manjine u Sjevernoj Makedoniji.<\/span><\/p>

Ipak, i dalje smatram da je Prespanski sporazum bio jedini put naprijed. Ne mogu, a da ne pomislim na baku i djeda, koji su \u017eivjeli sa obiju strana granice. Naravno, pomislim, osjetili bi olak\u0161anje da mogu vidjeti kako se dva naroda ponovo sla\u017eu, znaju\u0107i koliko su prezirali nacionaliste_ice i koliko toga su \u017ertvovali zarad vlastitih ideala.<\/span><\/p>

Kako sad \u017eivim u ku\u0107i \u0161to su je sagradili djed i baka, osjetim kako njihovo prisustvo jo\u0161 uvijek opstaje u miri\u0161ljavim \u0107o\u0161kovima. Sa sobom jo\u0161 uvijek nosam djedovu te\u0161ku knjigu, tu i tamo \u010ditaju\u0107i male odlomke. Kao spisateljici i prevoditeljici te profesorici knji\u017eevnosti naro\u010dito mi se dopadaju posljednje re\u010denice u knjizi \u2014 jedan od rijetkih segmenata u knjizi \u010dije sam ta\u010dno zna\u010denje uspjela da odgonetnem \u2014 djed i njegov glas i dalje \u017eivo odzvanjaju istinom:<\/span><\/p>

\u201c\u010citajte, \u010ditajte, \u010ditajte. Upravo to je ono \u0161to na\u0161i zlonamjerni neprijatelji ne \u017eele da radimo. \u010citaju\u0107i \u0107ete mo\u0107i jasno uo\u010diti razliku izme\u0111u miomirisa i ogavnog smrada, izme\u0111u \u017eivih i be\u017eivotnih bi\u0107a; prepoznat \u0107ete lopove i la\u017eove; razlu\u010dit \u0107ete svjetlo od tame i istinu od skrivenih la\u017ei.\u201d<\/span><\/p>

\u00a0<\/span><\/p>

Naslovna fotografija: Arhiva autori\u010dine porodice.<\/b><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

\"\"<\/i><\/p>\n

\"\"<\/i><\/p>\n

 <\/i><\/p>\n

Ovaj \u010dlanak je nastao uz finansijsku podr\u0161ku \u201cBalkanskog trusta za demokratiju\u201d (Balkan Trust for Democracy), projekta Nema\u010dkog Mar\u0161alovog fonda Sjedinjenih Dr\u017eava (German Marshall Fund of the United States) i norve\u0161kog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom \u010dlanku nu\u017eno ne odra\u017eavaju stavove Ambasade Kraljevine Norve\u0161ke u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nema\u010dkog Mar\u0161alovog fonda Sjedinjenih Dr\u017eava niti njihovih partnera.<\/i><\/span><\/p>\n

Za\u0161to je navedena ova klauzula<\/u><\/a>?<\/i><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Od Gr\u010dke do Ta\u0161kenta, od Skoplja do Soluna. Godine 1988. moj djed Stefanos Houzouris u Solunu je samostalno objavio autobiografiju…<\/p>\n","protected":false},"author":754,"featured_media":79536,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[973],"tags":[443],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/80589"}],"collection":[{"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/users\/754"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=80589"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/80589\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":81202,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/80589\/revisions\/81202"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media\/79536"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=80589"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=80589"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=80589"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}