{"id":105778,"date":"2024-08-28T13:01:39","date_gmt":"2024-08-28T11:01:39","guid":{"rendered":"https:\/\/kosovotwopointzero.com\/hassan-haidar-diabin-isha-gazetar-por-me-koken-e-nje-luftetari\/"},"modified":"2024-08-29T12:46:02","modified_gmt":"2024-08-29T10:46:02","slug":"hassan-haidar-diab-bio-sam-novinar-ali-s-glavom-ratnika","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/hassan-haidar-diab-bio-sam-novinar-ali-s-glavom-ratnika\/","title":{"rendered":"Hassan Haidar Diab: Bio sam novinar, ali s glavom ratnika"},"content":{"rendered":"\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t

Intervju s Hassanom Haidarom Diabom, novinarom hrvatskih dnevnih novina \u201cVe\u010dernji list\u201d. \n<\/h4>\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Hassan Haidar Diab je ratni reporter i novinar u hrvatskom dnevnom listu \u201cVe\u010dernji list\u201d. Njegov \u017eivot tema je filma \u201cHassanovi ratovi\u201d, koji je prikazan na posljednjem izdanju Dokufesta, odr\u017eanom od 2. do 10. kolovoza 2024. u Prizrenu.<\/span><\/p>

Hassanovi ratovi zapo\u010deli su rano. Nije ih promatrao samo kao novinar, ve\u0107 i kao vojnik \u2013 s deset godina, Haidar Diab, ro\u0111en u Bejrutu, Libanon, pridru\u017eio se Palestinskoj oslobodila\u010dkoj organizaciji (PLO).<\/span><\/p>

Kako sam ka\u017ee, nije imao uobi\u010dajeno djetinjstvo u Libanonu. Pu\u0161ku je uzeo u ruke malo prije nego \u0161to je napunio 11 godina. Sa 18 godina, 1981. godine, PLO ga je poslao na studij u biv\u0161u Jugoslaviju. Od svih zemalja biv\u0161e federacije, Haidar Diab je odabrao Zagreb u Hrvatskoj, gdje je zapo\u010deo svoju novinarsku karijeru i gdje \u017eivi i danas.<\/span><\/p>

Kao novinar, zapo\u010deo je s izvje\u0161tavanjem o ratu u Hrvatskoj, a zatim u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, te je nastavio na Bliskom istoku, u Libanonu, Siriji i Palestini. U te ratove i\u0161ao je kao novinar, ali, kako ka\u017ee, \u201cs glavom ratnika\u201d, \u0161to mu je omogu\u0107ilo da odlazi na najte\u017ea rati\u0161ta i snima prizore koje nisu svi mogli zabilje\u017eiti. Ovo, uz poznavanje hrvatskog i arapskog jezika, u\u010dinilo ga je poznatim po izvje\u0161tavanju o ratovima i sukobima na Bliskom istoku \u2013 posebno za medije na Balkanu.<\/span><\/p>

Desetlje\u0107ima nakon \u0161to je napustio svoju domovinu, 2022. godine, vratio se u Libanon kako bi ispri\u010dao svoju \u017eivotnu pri\u010du za film \u201cHasanovi ratovi\u201d, zajedno s redateljem i kolegom Robertom Bubalom, urednikom \u201cVe\u010dernjeg lista\u201d. Bubalu je trebalo gotovo deset godina da ga uvjeri da ispri\u010da svoj \u017eivot u filmu.<\/span><\/p>

Za razliku od Balkana, gdje vi\u0161e nema rata, na Bliskom istoku, prema Haidaru Diabu, kraju rata se ne nazire. Ipak, Balkan u njegovim o\u010dima uvijek nosi miris baruta u zraku, s rizikom da ga zapali Rusija, koja bi mogla iskoristiti svoje \u201cupalja\u010de\u201d \u2013 predsjednika Srbije Aleksandra Vu\u010di\u0107a i predsjednika Republike Srpske u okviru Bosne i Hercegovine, Milorada Dodika. Zbog njegovog istra\u017eiva\u010dkog novinarstva o ruskoj invaziji na Ukrajinu, Haidar Diab je pod za\u0161titom hrvatske policije. Izravno mu je prijetio ruski dr\u017eavni aparat, putem svoje ambasade u Hrvatskoj.<\/span><\/p>

K2.0 je razgovarala s Hassanom Haidarom Diabom o njegovom ratnom iskustvu kao vojnik i novinar, te o doga\u0111anjima na Balkanu i Bliskom istoku.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
Fotografije: Agon Dana \/ K2.0.<\/figcaption>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/figure>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

K2.0: Od Bejruta do Zagreba ima otprilike 2800 kilometara, ali i mnogo razlika izme\u0111u dviju zemalja. Kako ste zavr\u0161ili u Hrvatskoj, tada dijelu Jugoslavije?<\/b><\/p>

Hassan Haidar Diab: <\/b>Bio sam pripadnik Palestinske oslobodila\u010dke organizacije (PLO). Kao mladi borac s 10 godina, postupno sam se integrirao u organizaciju, od obi\u010dnog borca do specijalne jedinice. PLO je tada imao svoje ciljeve; puno dr\u017eava ih je priznalo, i osim oru\u017eane borbe, postojala je namjera da se razviju i intelektualci te obrazovani ljudi. Zbog toga su odlu\u010dili poslati mene u Jugoslaviju.\u00a0<\/span><\/p>

Tada je bio dogovor izme\u0111u Josipa Broza Tita i Yassera Arafata. U to vrijeme bio sam pripadnik elitne postrojbe, specijalne jedinice unutar Al-Fatah pokreta, koja se zvala Snaga 17 i koja je ve\u0107inom \u010duvala Yassera Arafata. U jednom trenutku su mi rekli da \u0107u biti poslan u Jugoslaviju, iako su bile i druge opcije kao \u0161to su Bugarska, \u010cehoslova\u010dka i Sovjetski Savez. Odabrao sam Jugoslaviju jer me je Josip Broz Tito impresionirao kao revolucionar i lider borbe za slobodu. Imao sam 18 godina, to\u010dnije nisam bio puno stariji od 18. Bila je 1981. godina kada sam stigao.<\/span><\/p>

Od cijele Jugoslavije, za\u0161to ba\u0161 Zagreb?<\/b><\/p>

Imao sam birati izme\u0111u Beograda, Sarajeva, Pri\u0161tine, Skoplja, Ljubljane i posjetio sam sve te gradove, uklju\u010duju\u0107i Titograd, danas Podgoricu. Me\u0111utim, kada sam stigao na Trg bana Jela\u010di\u0107a, sada Trg Republike u Zagrebu, tu je bila jedna gradska kafana koja me je impresionirala. Sjeli smo tamo, a oko mene stari Zagrep\u010dani, dame u zagreba\u010dkim haljinama i gospoda u \u0161e\u0161irima. Iako tada nisam znao hrvatski jezik, fascinirao me je njihov dijalekt i na\u010din na koji su razgovarali. Tako sam se odlu\u010dio za Zagreb. Iako je Bejrut moj grad, gdje sam ro\u0111en, ali Zagreb ne prestajem voljeti najvi\u0161e na svijetu.<\/span><\/p>

Tito je bio klju\u010dan za Va\u0161 dolazak u Jugoslaviju, ali niste ga uspjeli zate\u0107i \u017eivog za godinu dana.<\/b><\/p>

Na\u017ealost, nisam. Iskreno, oduvijek sam volio povijest i nikada nisam osu\u0111ivao nikoga. Evo, recimo, moj idol je Che Guevara, iako ga neki smatraju ubojicom. Ne \u017eelim ulaziti ni s kim u rasprave o tome. Za mene je Adem Jashari tako\u0111er ikona pokreta za oslobo\u0111enje na Kosovu. Iako neki u Srbiji i biv\u0161oj Jugoslaviji te ljude smatraju zlo\u010dincima, za mene su heroji oni koji vode narod prema slobodi. To je velika stvar, ne\u0161to izuzetno sna\u017eno i bolno. Na kraju krajeva, on je i svoju obitelj dao za slobodu. To je za mene velika stvar.<\/span><\/p>

Kakvo ste djetinjstvo i mladost ostavili za sobom u rodnom mjestu?<\/b><\/p>

Iskreno, nisam imao djetinjstvo. To mi je mo\u017eda najvi\u0161e \u017eao danas, kad vidim mladu djecu kako u\u017eivaju, a ja nisam imao pravo djetinjstvo. Ro\u0111en sam 1963. godine u velikoj obitelji od 11 ljudi \u2013 mama, tata, bra\u0107a i sestre. Moj tata je bio izuzetan \u010dovjek, radio je u nekoj tvornici, a mi smo spavali, znali smo re\u0107i, glava-noge, glava-noge. Na\u017ealost, situacija je bila te\u0161ka. \u017divjeli smo u \u0160atili (Shatila), neposredno iza nas bio je stari aerodrom. Tada je taj prostor trebao biti ispra\u017enjen, a tamo su bila velika polja s crvenim pijeskom. Godine 1967. po\u010deli su pristizati Palestinci koji su izbjegli 1948. godine i postavili su kampove i \u0161atore u polju iza na\u0161e ku\u0107e, doslovno 10 metara od nas. S obzirom na sporazum iz 1948. godine izme\u0111u libanonske vlade i Ujedinjenih naroda, libanonska vojska i policija nisu smjeli ulaziti u kampove jer bi to kr\u0161ilo me\u0111unarodne konvencije, pa su se Palestinci po\u010deli sami organizirati, donosili su oru\u017eje, naoru\u017eavali se, radili obuke i sli\u010dne stvari. I mi tu sad sjedimo i kao da gledamo film, gledamo kako pucaju, puze i ska\u010du.<\/span><\/p>

S 10 godina prvi put sam uzeo pu\u0161ku u ruke i osjetio neopisivo veselje. Za mene je to bio sjajan ose\u0107aj. Pa sam ih pitao: \u201cJe l\u2019 mogu ja s vama?\u201d, a oni meni: \u201cMo\u017ee\u0161, kako ne\u201d. I tako sam se sa 10 godina priklju\u010dio njima, a to roditelji nisu znali. Kasnije su mi rekli da trebam i\u0107i na jug Libanona na intenzivnu obuku u planinama i dolinama. Rekao sam da mogu i oti\u0161ao na nekoliko mjeseci, nitko nije znao gdje sam. Rekao sam mami da idem, a ona je rekla: \u2018Hajde, odi, ali budi dobar\u2019.<\/span><\/p>

S 10 godina pro\u0161ao sam kroz izuzetno te\u0161ku, gotovo brutalnu obuku, gdje zapravo ti u svom tom ludilu stasa\u0161 u neku vrstu \u2018face\u2019. Paralelno s tim, bio si izlo\u017een ispiranju mozga pri\u010dama o osloba\u0111anju Palestine, revoluciji i sli\u010dnim temama. Kao dijete, bio sam potpuno opijen tim stvarima. Moj prvi sukob dogodio se kada sam imao 10 godina i tri mjeseca, u svibnju 1973. godine. Tada sam prvi put sudjelovao u borbi. Sje\u0107am se da smo dobili stare \u201c\u0160majserke\u201d i da smo se penjali na osmi kat jedne zgrade. Libanonska vojska imala je avione Mirage. Pucao sam u avion misle\u0107i da \u0107u ga oboriti, a sa mnom su bila i trojica prijatelja. A oni iz aviona bacali su bombe na zgrade s ljudima u njima\u2026 Sva\u0161ta si tada mogao vidjeti.<\/span><\/p>

Tada sam prvi put shvatio da to nije igra, nego smrt. Oni koji su bili sa mnom vi\u0161e nisu me\u0111u \u017eivima \u2013 neki su poginuli, a neki su izgubili ruke ili noge. I ti shvati\u0161 tada da si za\u0161ao u smrt i nema ti vi\u0161e povratka.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
Fotografije: Agon Dana \/ K2.0.<\/figcaption>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/figure>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

\u010cini se da su Vas ratovi pratili od malih nogu. Va\u0161 prvi rat bio je kad ste imali samo 11 godina, a zatim Vas je rat pratio u biv\u0161oj Jugoslaviji i na Bliskom istoku, ovaj put kao novinara. Kako ste po\u010deli raditi kao ratni novinar?<\/b><\/p>

Na\u017ealost, Bliski Istok je ve\u0107 75 godina glavni izvor problema u cijelom svijetu i mislim da ni ti ni ja, niti na\u0161a djeca, unuci, pa ni praunuci sigurno ne\u0107e do\u017eivjeti mir tamo. Dok sam studirao na fakultetu politi\u010dkih znanosti, cijelo vrijeme me je zanimala politika, ali \u017eelio sam se udaljiti od ratova. Kada sam do\u0161ao u Jugoslaviju 1981. godine, po\u010deo sam shva\u0107ati da svijet nije samo ratovanje i ubijanje, ve\u0107 da postoji ne\u0161to drugo. Vidi\u0161 \u017eene koje izbacuju svoje atribute i obla\u010de se u mini\u0107e, ide\u0161 na more, pije\u0161 pivo, u\u017eiva\u0161. To zna\u010di da postoji druga\u010diji \u017eivot osim onoga kojem ti te\u017ei\u0161, a ti si sretan \u0161to \u0107e te ubiti i \u0161to \u0107e tvoja slika biti oka\u010dena na zid. To zna\u010di da ti \u017eivi\u0161 za to iz dana u dan, dok sam se ja stvarno udaljio od ratova.<\/span><\/p>

Prvi rat koji sam pratio bio je na podru\u010dju biv\u0161e Jugoslavije: u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa onda na Kosovu, rat koji je bio jako, jako okrutan. Zna\u0161, poznavanje hrvatskog jezika i moj pozadinski rad s arapskim medijima sa Bliskog Istoka, libanonskim, saudijskim i drugim, omogu\u0107ili su mi da radim za njih jer mi je arapski materinji jezik. Prvi izvje\u0161taji bili su za hrvatske medije. Bio sam lud, ali u smislu da nisam vjerovao da \u0107u poginuti. Pro\u0161ao sam nevjerojatne ratove, libanonski ratovi su sinonim za sve ratove, okrutni. Cijelo vrijeme ne vjeruje\u0161 da \u0107e\u0161 poginuti, a tebi ni u jednom trenutku ne dopire do mozga da metak ne bira ho\u0107e li ovog ili onog da pogodi. Kada sam po\u010deo izvje\u0161tavati iz Hrvatske, ulazio sam u podru\u010dja gdje nitko ne ide. Bio sam novinar, ali s glavom ratnika, \u0161to je, mogu ti re\u0107i, u\u017easna kombinacija. \u010cim zakora\u010di\u0161 u Siriju, ti vi\u0161e nisi samo novinar, ve\u0107 ratnik koji \u017eeli vi\u0161e i vi\u0161e. Oni su bili odu\u0161evljeni na Bliskom Istoku, a moji kolege novinari iz Hrvatske vidjeli su gdje idem i po\u010deli su me moliti da mi daju amatersku kameru da snimam za njih i da im dam materijal.\u00a0<\/span><\/p>

Tako sam 1990. godine pustio snimke HRT-u i drugim televizijama; svi su me htjeli anga\u017eirati. Nakon rata u Bosni i Hercegovini imao sam puno problema. Bio sam hrvatski dr\u017eavljanin, ali sam za radikale bio mud\u017eahedin. Za Srbe sam bio mud\u017eahedin i usta\u0161a, za Bo\u0161njake usta\u0161a. Bio sam jedini novinar u sukobima u Mostaru i imao sam takve snimke da nitko nije vjerovao. Jedna me\u0111unarodna novinarka me je kontaktirala i pitala mo\u017ee li dobiti materijal. Kad je vidjela snimke, po\u010dela se hvatati za kosu. Bilo je tu snimaka granata kako padaju, kako lete glave, mrtvih na sve strane. To su bile odvratne slike, mislim ne\u0161to u\u017easno.<\/span><\/p>

Vi ste bili kao novinar i u ratu na Kosovu, zar ne?<\/b><\/p>

Ja sam bio na Kosovu ba\u0161 kada je bilo bombardiranje. Pro\u0161ao sam cijelo Kosovo od 1999. godine i jo\u0161 uvijek dolazim tu. Kosovski rat je bio pravedan, rat za oslobo\u0111enje, to je puka \u010dinjenica. Kosovo me je uvijek zanimalo iz nekoliko razloga, sli\u010dno kao i Hrvatska, ali Hrvati kroz povijest nisu platili cijenu kao \u0161to su platili Albanci. Nevjerojatna mi je ta te\u017enja za neovisno\u0161\u0107u i mo\u017eda \u0107e me sada netko kritizirati, ali zanimljivo je to da mi je Adem Dema\u00e7i bio veliki prijatelj i dru\u017eili smo se sve do njegove smrti. Gledaj, ne \u017eelim ulaziti u njegovu ideologiju, Velika Albanija, Mala Albanija, to mi nije bitno. Ali moramo mu priznati da je platio visoku cijenu, ali za \u0161ta? Za osloba\u0111anje tog naroda. On je mogao lijepo \u0161utjeti, sjediti u nekom kafi\u0107u, piti, zezati se i u\u017eivati, ali je \u010dovjek platio cijenu i treba mu odati po\u010dast.\u00a0<\/span><\/p>

Koji su trenuci u Va\u0161oj karijeri najzanimljiviji, mo\u017eda tri najva\u017enija koja biste podijelili?<\/b><\/p>

Za mene je svaki novinarski zadatak avantura. Kada sam stigao u Libiju, prvo nisam znao da mi mobilni telefon ne\u0107e raditi i da \u0107e me u Hrvatskoj narednih 10 dana proglasiti mrtvim ili nestalim. U to vrijeme je trebalo oko dva tjedna da stignemo do Tripolija zbog te\u0161kih borbi koje su se vodile, a potom smo krenuli prema Misrati. Upali smo u zasjedu libijske vojske, a borba je trajala sigurno dva dana i nismo mogli da se izvu\u010demo. To je bio prvi put da su mi dali pu\u0161ku i pitali me znam li pucati. Rekao sam im da ne znam. Moj \u017eivot jest bio u opasnosti, ali nisam ispalio nijedan metak, iako sam stvarno bio ugro\u017een do kraja.<\/span><\/p>

Druga situacija dogodila se kada smo Ljiljana (moja supruga) i ja bili u Siriji, nakon \u0161to sam bio nestao u Libiji. Tada su mislili da sam poginuo, pa mi je Ljiljana kazala: \u201cTi vi\u0161e ne ide\u0161 nigdje bez mene\u201d, i tako je i bilo, pa je i ona do\u017eivjela rat iz prve ruke. Kada smo stigli u Siriju, tog dana u Damasku su se odvijali stra\u0161ni sukobi. Borba je trajala do ranih jutarnjih sati. U jednom trenutku Ljiljana mi ka\u017ee: \u201cHajde da se vratimo u Bejrut\u201d. Ali, kako i gdje, kad je i u Bejrutu tada bjesnio rat?<\/span><\/p>

Sutradan smo krenuli u Homs, gdje su se vodile \u017eestoke borbe. Voza\u010d nas je pogre\u0161no odveo, jer smo putovali s vojskom. Vojska je skrenula desno, a on je valjda skrenuo lijevo, i mi smo se slu\u010dajno na\u0161li blizu nekog stadiona. Kada smo stigli, prostor je bio potpuno prazan, bez igdje ikoga, i mi se parkirali. Kad odjednom krenuli pucati na nas s obje strane. Voza\u010d, koji je bio odatle, izvukao se iz auta i pobjegao. Ljiljana i ja smo ostali u autu, ali s obzirom na moje iskustvo u ratu, rekao sam joj da i mi iza\u0111emo. Iza\u0161li smo iz auta dok su meci letjeli pored na\u0161ih glava. To je trajalo oko pola sata, ali tebi se \u010dini kao vje\u010dnost, sve dok vojnici sirijske vojske nisu potisnuli napada\u010de i izvukli nas.<\/span><\/p>

I sad, pitaju mene gdje je voza\u010d, a ja im ka\u017eem da ne znam, kad ono voza\u010d pobjegao preko puta i sakrio se dolje u skloni\u0161te. Svako putovanje na rati\u0161te je posebna avantura, a pogotovo na Bliskom Istoku.<\/span><\/p>

Jednom smo se vra\u0107ali autocestom duga\u010dkom 10 kilometara na relaciji izme\u0111u Damaska i Homsa, gdje su pobunjenici u bilo kom momentu mogli ga\u0111ati cestu. Sve je ovisilo o dogovoru, i ba\u0161 kad smo mi stigli, po\u010deli su ga\u0111ati autobus u kojem smo bili. Iako smo bili civili, bilo je puno vojnika s nama, i oni su odmah repetirali pu\u0161ke i po\u010deli uzvra\u0107ati vatru. Tu je nastao potpuni kaos, nije se znalo tko puca na koga, tko pije, a tko pla\u0107a. Tada sam prvi put osjetio pravi strah.<\/span><\/p>

Libanonski rat je bio stra\u0161an. Izvje\u0161tavao sam 2006. godine, a kao novinari smo pri\u010dali o tome kako je kad ti 100 bombardera F16 bombardira sve redom. To se, prijatelju, ne mo\u017ee opisati rije\u010dima. Bilo je i \u201cfinih\u201d trenutaka \u2013 kad sjedimo u kafi\u0107u, pijemo, pa granate padaju tamo negdje, a mi pu\u0161imo nargilu, i tako.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
Fotografije: Agon Dana \/ K2.0.<\/figcaption>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/figure>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Danas je Bliski istok ponovno u plamenu. Sukob izme\u0111u Izraela i Hamasa i tragi\u010dne posljedice za Palestince privukli su pa\u017enju cijelog svijeta, dijelom zbog brojnih zlo\u010dina prikazanih u medijima. Vidite li kraj tog sukoba u neko dogledno vrijeme?<\/b><\/p>

Imam 61 godinu, a svjestan sam sebe ve\u0107 50 godina. Uvijek sam govorio, na\u017ealost, da generacije i generacije na Bliskom Istoku nemaju nikakvu nadu. Ve\u0107 na po\u010detku radikalizma rekao sam da radikalizam postoji s obje strane. Sje\u0107am se 1993. godine kada je potpisan sporazum izme\u0111u Yasera Arafata i Yitzhaka Rabina, sporazum prema kojem bi Palestinci dobili svoju dr\u017eavu, a to bi bio kraj dugogodi\u0161njeg ratovanja. No, unutar oba naroda, Izraelaca i Palestinaca, postoje radikali koji na neki na\u010din ne \u017eele taj mir. Rabin je ubijen upravo zbog tog sporazuma.<\/span><\/p>

Ne prihva\u0107am Hamasovu ideologiju koja zagovara Palestinu \u201cod rijeke do mora\u201d. A \u0161to \u0107emo s \u017didovima, \u0161to \u0107emo s Izraelcima? Baciti ih u more? \u010cak i da ih uspije\u0161 protjerati, oni \u0107e opet osnovati nekakav otpor i ciklus nasilja \u0107e se nastaviti. S druge strane, ne prihva\u0107am ni radikalne \u017didove koji smatraju da je to njihova teritorija i da bi trebalo protjerati sve Palestince. Danas \u010dujemo od dva ministra unutar izraelske Vlade da \u010dak tra\u017ee bacanje atomskih bombi. Ali, na\u017ealost, prijatelju, mislim da Bliski Istok nikada ne\u0107e imati mir, nikada. Jer ni jedna ni druga strana, ne samo sada, nego ni u budu\u0107nosti, ni za 100 godina, nisu spremne za mir. Gledaj, dok god vjera s obje strane vodi prema radikalizmu, mir nije mogu\u0107. Tora ne pi\u0161e ono \u0161to radikalni \u017didovi provode na terenu, niti Kuran pi\u0161e ono \u0161to Hamas radi.<\/span><\/p>

Postoji sve ve\u0107a kritika na na\u010din na koji me\u0111unarodni mediji pokrivaju sukobe na Bliskom Istoku. Ova kritika nagla\u0161ava pristranost koju me\u0111unarodni mediji mogu imati kada izvje\u0161tavaju o razli\u010ditim slu\u010dajevima, kao \u0161to su Palestinska teritorija i Ukrajina. Prema Va\u0161em mi\u0161ljenju, koliko je ova kritika opravdana?<\/b><\/p>

Mediji su u\u017easna stvar, i mogu ti re\u0107i da nismo izgubili kompas. Moje vrline su, da ti ka\u017eem krajnje otvoreno, da sam objektivan i slobodan novinar. Dvaput sam platio cijenu za to, trenutno sam pod policijskom za\u0161titom. Prvo su mi vehabije prijetile, a sada Rusi. To je stvarno u\u017easan \u017eivot, ka\u017eem ti, u\u017easan \u017eivot, jer ne zna\u0161 kad \u0107e\u0161 oti\u0107i od ku\u0107e, a pogotovo sada kad ti Rusi prijete.<\/span><\/p>

Ne mo\u017ee\u0161 sjediti u svom uredu i pisati tekstove u ovakvim situacijama, jer, na\u017ealost, licemjerstvo postoji, i to veliko licemjerstvo. Nije va\u017eno jesi li Libanonac, Kosovar, ili netko drugi \u2013 mi smo ljudi. Ka\u017eem ti, novinarski posao je poput lije\u010dni\u010dkog, jer smo dali zakletvu da \u0107emo spasiti ljude bez obzira na vjeru ili naciju. Ali u medijima, na\u017ealost, prihva\u0107amo sve \u0161to fake ne\u00ebs plasira. Ono \u0161to se dogodilo 7. listopada kad su Hamasovci u\u0161li u Izrael, tu okrutnost nitko ne mo\u017ee opravdati, koje god da je nacije. Ali \u0161to se dogodilo poslije? Uzeli smo jednu stranu i slu\u0161ali \u0161to je Netanyahu rekao, o silovanju djece, ubijanju djece, odrubljivanju glava djece i tako dalje. Svi mediji su to prenijeli, \u010dak je i Biden govorio o tome i plakao, a na kraju \u2013 gdje su dokazi? Ti novinari koji su to tvrdili, na kraju su se osramotili jer nisu imali nikakvih dokaza. Prije dva mjeseca, Le Monde je objavio veliku naslovnicu o tome, kako je to bila la\u017e, kako je to bio fake ne\u00ebs, a na\u017ealost, neki mediji o tome i dalje pri\u010daju.<\/span><\/p>

Mediji vi\u0161e nisu ono \u0161to su nekad bili \u2013 slobodni mediji. Na\u017ealost, politizirani su, rade u slu\u017ebi politi\u010dkih struktura. Novinarstvo je palo na najni\u017ee grane. Sje\u0107am se prije 10-15 godina kad si dolazio kao novinar, svi su ti se obra\u0107ali s po\u0161tovanjem, a danas, \u010dim sku\u017ee da si novinar, ka\u017eu ti: \u201cMakni se odavde, le\u0161inaru\u201d. Razumije\u0161, danas smo se pretvorili u le\u0161inare, u osobe koje zapravo \u0161ire mr\u017enju, netoleranciju i pi\u0161u gluposti. Ja uvijek poku\u0161avam biti objektivan, a objektivnost ima svoju cijenu. Gledaj, zato cijenim svoje novinarstvo, jer \u017eivim iz dana u dan. Istina, ma koliko se nekome svi\u0111ala ili ne, mora se re\u0107i u novinarstvu.<\/span><\/p>

S druge strane, imamo rat u Ukrajini, invaziju Rusije, koja je na neki na\u010din destabilizirala Europu. Kako vidite utjecaj tog rata na Balkan?<\/b><\/p>

Na\u017ealost, Balkan se ne mo\u017ee osloboditi utjecaja Rusije. Da budemo jasni, imamo veliki problem \u2013 problem zvan Aleksandar Vu\u010di\u0107. Bez obzira \u0161to on mislio o sebi, ja ovo ne govorim zato \u0161to sam na Kosovu ili u Prizrenu, niti govorim kao hrvatski novinar, ve\u0107 iznosim \u010dinjenice. Dok imamo Vu\u010di\u0107a i Dodika, dvojicu likova, a na\u017ealost i jedan dio Crnogoraca koji danas slijede srpsku politiku, situacija mo\u017ee postati izuzetno opasna, jer ne znamo kada \u0107e Vladimir Putin odlu\u010diti destabilizirati Balkan i narediti ovom, moram re\u0107i, lu\u0111aku Dodiku da proglasi nezavisnost Republike Srpske, \u0161to bi moglo biti uvod u novi rat. Ili, na primjer, kada bi naredio Aleksandru Vu\u010di\u0107u da napadne Kosovo. Iako Vu\u010di\u0107 \u010desto pokazuje mi\u0161i\u0107e i pri\u010da o slanju vojske, to su znanstveno-fantasti\u010dne pri\u010de, ali on jako dobro zna da je napad na Kosovo napad na me\u0111unarodnu zajednicu.<\/span><\/p>

Na\u017ealost, Aleksandar Vu\u010di\u0107 nije pragmati\u010dan politi\u010dar. On je osoba koja slijedi politiku Slobodana Milo\u0161evi\u0107a i sanja o glupoj ideologiji Velike Srbije, koja mu se nikada nije makla iz glave. To zna\u010di da svoje misli pretvara u djela.<\/span><\/p>

Na Balkanu jo\u0161 uvijek lebdi miris baruta u zraku, \u0161to zna\u010di da jedna iskra mo\u017ee zapaliti cijeli region.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
Fotografije: Agon Dana \/ K2.0.<\/figcaption>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/figure>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Na ovogodi\u0161njem DokuFestu premijerno je prikazan dokumentarni film o Va\u0161em \u017eivotu na Kosovu. Kakav je bio osje\u0107aj vratiti se u rodni kraj radi snimanja dokumentarnog filma?<\/b><\/p>

Bilo mi je u\u017easno te\u0161ko, i jedva sam donio odluku. Moj kolega, redatelj Robert Bubalo, koji je urednik u Ve\u010dernjem listu, gotovo deset godina mi je govorio da zapo\u010dnemo taj projekt. Znao je tko sam otprilike, ali nije znao sve detalje. Na kraju sam pristao iz nekoliko razloga. Prvo, jer svijet svakim danom postaje sve radikalniji, bilo da je rije\u010d o ratnoj ili vjerskoj radikalizaciji, a Bliski Istok, na\u017ealost, svakodnevno postaje sve gore mjesto. Tako sam odlu\u010dio ispri\u010dati svoju pri\u010du, kao dje\u010dak koji je imao 10 godina kada je u\u0161ao u nevjerojatan rat. Govorio sam o tome kako sam prevario smrt, ali sada se postavlja pitanje: kada si pre\u017eivio, \u0161to dalje? \u017delio sam poslati sna\u017enu poruku o radikalizaciji, kroz pri\u010du izgubljenog djeteta koje je sa 10 godina postalo iskusni ratnik, a danas je najnagra\u0111ivaniji i najperspektivniji novinar u Hrvatskoj.<\/span><\/p>

Odluka nije bila laka, jer bilo je u\u017easno te\u0161ko vra\u0107ati se u pro\u0161lost. No\u0107ima sam plakao jer, gledaj, nije lako vra\u0107ati se u te trenutke. Ne\u0107u re\u0107i da me je sram nekih stvari, ali nosim sa sobom traumu. Cijeli moj razred, cijela \u0161kola, moji drugovi koji su bili sa mnom, poginuli su u tom ratu. To su bili djeca, ne ratnici \u2013 imali su 10, 11, 13 godina, a najstariji je imao 15 godina. Blizu moje ku\u0107e postoji nekoliko grobnica koje izbjegavam posje\u0107ivati jer mi to vra\u0107a stra\u0161na sje\u0107anja. \u010cak ni grob svoje majke, koja je tamo pokopana, nisam posjetio, jer to otvara stare rane. Hodaju\u0107i izme\u0111u tih grobova, slike tih mladih ljudi vra\u0107aju sve te bolne uspomene.<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\"\"\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t
Prikaz iz filma \u201cHassanovi ratovi\u201d.<\/figcaption>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/figure>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t

Va\u0161 film prikazan je na DokuFestu. Kakav je bio prijem u Prizrenu, na Kosovu?<\/b><\/p>

Stvarno fantasti\u010dan, zaista. Drago mi je da je nakon Velike Gorice, grada u kojem \u017eivim, projekcija filma bila u Prizrenu jer obo\u017eavam ovaj grad. Prvo, zbog nevjerojatne povijesti, a drugo, zbog nevjerojatno tolerantnih ljudi koji u njemu \u017eive. Ovdje mo\u017ee\u0161 \u010duti ljude kako pri\u010daju hrvatski, srpski, turski, albanski, romski \u2013 svi sjede u jednom kafi\u0107u i razgovaraju, i nitko nikome ne okre\u0107e le\u0111a.<\/span><\/p>

Ponekad, kad sam u Zagrebu ili bilo kojem drugom gradu i zove me sestra iz Libanona, ka\u017eem joj da \u0107u je nazvati za pet minuta jer ako pri\u010dam arapski, svi \u0107e me gledati. Ali u Prizrenu to nije slu\u010daj. Da zna\u0161, Kosovo je moja domovina, uz Hrvatsku i Libanon, i stvarno smatram Kosovo svojom domovinom. Ne mo\u017ee\u0161 vjerovati, ali kad god do\u0111em na Kosovo, stvarno se osje\u0107am kao da sam doma. Kosovo ima nevjerojatnu du\u0161u. Ljiljana zna da, kad idemo u Libanon, ja vi\u0161e vremena provodim u Damasku nego u Bejrutu, jer je Damask nevjerojatan grad s du\u0161om. A Kosovo, kao zemlja, ima du\u0161u od granice do granice.<\/span><\/p>

Ovaj \u010dlanak je skra\u0107en i ure\u0111en radi jasno\u0107e. Razgovor je vo\u0111en na bosanskom\/hrvatskom\/srpskom jeziku.<\/i><\/p>

\u00a0<\/p>

Naslovna slika: Agon Dana \/ K2.0<\/b><\/p>\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Intervju s Hassanom Haidarom Diabom, novinarom hrvatskih dnevnih novina \u201cVe\u010dernji list\u201d. Hassan Haidar Diab je ratni reporter i novinar u…<\/p>\n","protected":false},"author":818,"featured_media":105728,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[60],"tags":[144],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/105778"}],"collection":[{"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/users\/818"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=105778"}],"version-history":[{"count":10,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/105778\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":105793,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/105778\/revisions\/105793"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media\/105728"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=105778"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=105778"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/archive.kosovotwopointzero.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=105778"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}